... premestila sam ih i presadila, u svoju Ličnu Zemlju Snova.
Tamo bujaju, stari i novi, skrivajući i otkrivajući Tajne.
Ako poželite, zalutajte ponekad na:
Samovila
... premestila sam ih i presadila, u svoju Ličnu Zemlju Snova.
Tamo bujaju, stari i novi, skrivajući i otkrivajući Tajne.
Ako poželite, zalutajte ponekad na:
Samovila
POZIVA VAS
NA PROMOCIJU PESNIČKE KNJIGE
"NEKRŠTENA VATRA"
O KNJIZI GOVORE
RISTO VASILEVSKI
ZORAN M. MANDIĆ
SUBOTA, 25.10.2008., U 13 ČASOVA
ŠTAND IP "ARKA" , HALA 1 (PRSTEN)
DOBRODOŠLI!
Ističeš u Obični vetar
Nenaviknut
Kroz razbuktalu prozirnost
Neodričućih Želja
Prosut iz plesnjivog Pehara
Bludničenja
Nepokupljen kožom
Bilo čijih Usana
Tražiš moćno Isceljenje
U probdevenim
Pohotnim noćima
Dok Savest tvoja
Nažuljena kleči
Deceniju
I još pola
Na zdrobljenom
Mermeru Greha
I zacenjena vapi:
Dosta, Verniče!
Smiluj mi se!
Dosta!
Ti
Imenom Ne rečeni
Strujiš lažljivo
Mirisavo
Gladno
Kroz
Varku Sebe samog
Zaplićeš opominjuće Tragove
Rušiš opljačkane Hramove
Ostavljaš neprocenjive Darove
Za buduće Oltare
Izvesnost samo Jednog
Satire te
U nametnutoj Samoći
Između
Tri i pet
U čeljusti
Krvave noći
Vidi te…
Večno ćeš
Kao Vulkan
Goreti!
Nastaše nekako
Sami od sebe
Dvoje
U zvezdanoj prašini
Meteora
Stvoriše svoje
Sunce
Satkano od
Pesama i nota
Na jedino
Njihovom Nebu
Iskonski čistom
Od ljubavi
Naslućene
Razneženo ludi
Pa se upitah:
Kakav bi Svet bio
Da su Oni bili
Prvi ljudi?
Književni klub "Miroslav Mika Antić"
Devetnaesti međunarodni susret pesnika "GARAVI SOKAK"
Inđija, 2008.
Crkvena Zvona
Probudiše me…
Izvedoše me
Iz katakombi
Snevanja
Igrom pojanja
Opijena Snom
Vraćah se
Sa svih strana Sveta
Mistično lepa
U dugoj odori
Od starog zlata
Sa malenom zvezdom
Srebrnom na kruni svog
Saznanja
Na ikoni svoga Sveca
Videh blagi Pogled
Blagosiljanja
Sebe
Nađoh u Tebi
Nakon
Golgote Lutanja…
Večeras ostani Nezaposlen
Premeštanjem mojih
Kukova na zgodne destinacije
Ne svlači mi sa prstiju
Mrlje kobaltnog mastila
Ne sakupljaj okrajke
Mojih usana
Hoću da se smejem Klevetama
Ne menjaj mi šeširiće...
Ne duri se što sam Svojeglava...
Upravo sam sjahala
Sa sapi svojih
Punokrvnih Snova
Bunovna sam...
Njišem se raskuštrana...
Lovila sam svoje Prve Obmane
Strgla sve zadimljene Horizonte
Krhka sam...
Pokrij me Mlečnim Putem...
Ne oblikuj sijaset Pitanja
Uzberi Nadanja
I presadi ih u Čaure pripovedanja
Ljubiću te...
Sutra...
U raskošnom
Hramu mog Tela
Bićeš do Srama
Ponizno služen Gost...
Književni konkurs „Moravske Tajne“,
Ćuprija, 25. jul 2008.godine
Treća nagrada za poetsko ostvarenje
Taj silni pogled
Ne može da sledi
Ovaj slobodni pokret
Koji u vazduhu slika
Izmišljenim bojama
Nepostojeći Svet
Ovim hodom
Kojim se nikud ne stiže
Ja sam se već vratila
U večitoj ćutnji
I strahu od Reči
Možda odšaputano bude:
"Nomina sunt odiosa"
Čekaću
Da korak Tvoj
Odzvoni u Mraku
Posutom
Ljubičastim damarima
Ispod kože
Navučene
Na izbeljenu
Kost Ljubavi
Pa ću sokom
Zgnječene stabljike
Po licu svom
Našarati Vrisak!
Dragi moji blogeri, slučajni i (dobro) namerni posetioci bloga "Samovila", želim da Vas obavestim da je u okviru izdavačke kuće "Arka" iz Smedereva, sredinom jula 2008. godine iz štampe izašla moja prva zbirka poezije "NEKRŠTENA VATRA".
Izdavač knjige je akademik Risto Vasilevski, recezent književnik Goran Đorđević, dok se za grafičku obradu korica pobrinuo dizajner Goran Filipović.
Ovom prilikom želim da se zahvalim celoj ekipi izuzetnih ljudi koji su učestvovali u strpljivom uobličavanju knjige, mnogobrojnim prijateljima, mojoj porodici, kao i svima Vama koji ste me do sada čitali, podržavali, i naravno, kritikovali, na Samovilinom blogu.
"NEKRŠTENA VATRA" će svoje vatreno krštenje imati na jesen. Na blogu ću naknadno objaviti datum i mesto promocije.
Sanjanje se nastavlja...
Vaša Samovila
Prozujali
Izgrickani
Utisak
Muškarca
Slepljen o njena
Žudna bedra
Reskim zvukom
Čegrtanja kristala
Strast glumi Ljubav
U trouglastoj sobi
Postelju izmrvljenu
Kao Novo čudo
Ljubavnici gutaju
Suvim grlima
Progrcani
Jauci ekstaze
Klize niz
Iskrzane zidove
Golišavih fantazija
Kao ledene
Chardonnay
Kockice
Niz njene
Začuđene butine
Pođoh u šetnju po dunavskom keju. Voda je dobrodušno mirna. Koračam pored nje, a ona suprotno otiče. U intervalima, nadolaze mi misli o Tebi. Tako malo poznajem fino tkanje tvoje Duše, a tako… tako te…
Zastajem. Kotrljam patikom poneki kamičak još ne smrvljen vodom.
Nevidljiv si. Drugima…
Tvoj korak prati moj ritam. Zasmejavaš me. Ta, uvek mi to radiš, Nevaljalče! Zarobiš mi obe ruke svojom desnom, a onda me golicaš levom, dok ne počnem od smeha da jecam! A kada mi se skotrlja poslednji oblutak smeha u grlo, oslobodiš mi ruke, privučeš mi lice ka svojim neobuzdanim usnama, sudare nam se zelene oči, i ljubiš me, ljubiš, tako nežno, da i ja postanem nevidljiva!
Zastajem uz gvozdenu ogradu i posmatram kako u luku pristaje brod. Nije mnogo veliki, niti glomazan, nekako je sav skladan, gde-gde posiveo, a bokovi mu plavi. Staješ iza mene… Osećam kroz tanke tkanine naših majica kako se sjedinjuju mlaka toplota kože mojih leđa, i vrelina tvoje kože na grudima. Stavljaš ruke u džepove mojih tesnih farmerica, i priljubljuješ mi se uz gola ramena…
Bradati rečni mornar, snažno okreće čekrk, a dugački, zarđali lanac, kao da se opire ulasku u prohladnu vodu, ali ne obazirući se, teško sidro ubrzo tone u muljevito dno…
Pričam ti, kako sam uvek želela da živim pored velike reke, kako sam zamišljala jutarnje čavrljanje lastavica u gnezdu povrh mog prozora, i kako volim da udišem taj vlažni, dunavski miris.
Tvoji dugački prsti nemirni su u mojim džepovima. Ne mogu da te držim na odstojanju, jer se tvoje telo laganim pritiskom naslanja na moje, likujući u nestašluku. Međuprostora - nema.
Pitaš: - Šašavice, koje uvce svoje više voliš, levo ili desno? Naizgled naivno kažem – desno. Za njega zadenuti pramen kose otkriva ga… A onda, otpoče drska borba čula! Zubima gricnuta resica na kojoj se meškolji prva srebrna minđušica, ljubomorna na dodir vrha jezika po drugoj, ne oprašta bestidnim usnama što obljubiše treću!
Razmileše mi se damari! Pogled mi razdvaja galebovo krilo koje seče već uznemirenu dunavsku površinu.
Ne, ja ne osećam kako ti drhtiš… Zato što drhtimo zajedno…
Talasići se uspinju uz kamenitu obalu. Zanovetajući, razočarano se vraćaju među rečnu travu. Svetla na keju žmirkaju, otkrivaju svoju stalnu neispunjenu želju - da oteraju Sumrak, Prethodnika zgusnute Noći.
Izvlačiš dlanove. Sklanjaš mi kosu pokretom koji je kopija mog unutrašnjeg nemira… Poljupcem u vrat razbijaš mogućnost da pobegnem u svoje Skrovište u kome čuvam čitavu kolekciju dobro smišljenih Odbrana protiv prepuštanja Strasti Trenutka!
Ovog puta, i ne pomislih da pobegnem…
Poželeh da me čvrsto uhvatiš za ramena, i iz mog Sna, snažno me izvučeš u svoju Javu!
…Tako malo poznajemo fina tkanja naših Duša, a tako…tako se…
Ž e l i m o…
Dunav oblači Nebo…
Sakrivam kamičak u dlan… Postajem Nevidljiva…
Zagrizoh
U obožavane usne...
Kap krvi
Visi na peteljci
Savršene Obmane
Izrod sam
U Ljubavi..
Pre stošezdesetosam sati
Četiri draga kamena
Komešala su se
Kao obični klikeri
U finom porcelanu
Očnih duplji
Progutana Želja
Strast postaje prosta
Spuštena zavesa
On vitla Rečima
Da ko zaneseno sneva
Da ume da ljubi
Igru usana
Uvek halapljivo
Ispija Vodu
Iz (po)grešnog Izvora!
Ćutim
Da sam bila neverna...
I da se odavno
S Drugim
U Grešnoj Vodi kupam...
Spremila je ručak. Njen Muž, zagoreo na krajevima, savršeno se uklopio u oblik tepsije. Ručali su.
On je pospremio sto. Nije gunđao.
Ona je gledala fudbalsku utakmicu. Nije tražila hladno pivo.
Došao je njihov Sin. Skinuo je plisiranu suknjicu. Uredno je složio u orman.
U kupatilu, njihova Kći, upravo je stavila after shave na sveže izbrijano lice.
Nakon pola sata, svi su legli da spavaju.
Zemlja se i dalje okretala onako kako su je naučili da to radi.
Valjda...
Sanja Ž. Nedeljković
( Najkraće priče 2007, "Alma" Beograd, 2008.)
Sve Tajne tu su
Skrivene
Sklonjene vešto…
I svi opojni mirisi
I šareni
Zgužvani velovi
I svi Prelepi
I zaista Ružni
Voljeni
Pa Prevareni
Malim slovima
Napisani - muškarci
I ?
Ne nedostaje Ništa!
Zato što dobih
Neočekivano
U Igri na Sreću
Jutros, kad ustah
Ostavi ih Neko
Na mom neispavanom
Pesničkom stolu
Sa grguravom
Posvetom:
“Draga!
Dolazim večeras
Da ti opljačkam Usne!
Ne oblači
Crvenu haljinu…”
…I neću, Dragi!
Jer je nemam…
Ona jednostavno - leti. Ako je stignem hitrim pogledom, biću brža od nje. A ne želim to. Želim da me vodi neočekivanim Putevima kojima je krenula obučena u najlepšu haljinicu. Niko je ne prati. Misli da je sama i uživa u tome. Voli osećaj osamljenosti dok upliće jedno s drugim, treperavi vazduh i tanane, poniruće zrake crvenkastog Sunca. Prava Umetnica!
-Hej! Zadrži ga da ne utone u tu nezasitu vododerinu, treba nam i sutra! - šaljem joj misao, najbrže što mogu, vrteći medju prstima novu, uzanu olovku. Trošim ih brže nego neko cigarete, razmišljam i smejem se svom poroku.
Ta Vetropirka, sve radoznalce u frakovima je elegantno, umešno oterala od sebe, da joj ne smetaju dok vrluda. Ni primetila me nije. Niti opazila da je pratim danima. Uvek u isto vreme. Od 18h do 19h. Sasvim dovoljan jedan mi sat, da brzo povuče niti mojih misli, tako tanane i zato ih ona i ne oseti. A to što vidi, širi beskrajno moje zene. Podbunjuje moju radoznalost. Sva je savršeno nežna i skladna. Srastam s njom. Nezaustavljiva je u svom strasnom istraživanju. Bukti u njoj svo Veličanstvo Života! Uživam dok je posmatram i osećam u sebi njenu Uzvišenost i svu snagu Slobode!
Ne mogu, a da joj ne iskažem Ljubav, ne mogu a da joj se ne divim. Luckasta u svom zavodjenju Dunavskog neba, i Dunavske vode, zavadi ih, pa vlada! Skrije se u šumovitoj oazi i smeška se gledajući predivnim očima uzburkana dva kolosa Majke Prirode. Shvati da je zaštićena vrbovim listom, tom malenom senkom, poput nje same malešne i hrabre, te joj zatreperi jogunasto srculence.
-Hajde, ti Zavodnice, pokaži mi, kako se umiljavaš Suncu!
Nauči me… Dragi me čeka na Slapovima naših Snova. Želim da mu odnesem Sebe na jednom pozlaćenom oblaku. Možda sam detinjasta, ali baš zato…
Vetropirka namiguša, povlači prvi zaperak sumraka iz vrbove šumice, i nasred ljute vode, umilno nagovara sanjivi sunčev zrak da se poljube… I, o Čuda! Sumrak grli Sunce, a nasmešeno Nebo miluje razneženu Vodu.
Tajna je otkrivena! Budi ono što jesi! Sa svojom srodnom Dušom budi Tama i Svetlost, budi Voda i Oganj, budi Spokoj i Strast. Budite, i budite Ljubav!
-Ti, nestašna Lastavice, dodji, toplo gnezdašce s mrvicama susamovog hleba, čeka te u kutu moje lodje. Ušuškala si oblake, otcvrkutala sve moje stihove, umorna si, Mila, spavaj. Ja idem, Dragi me nestrpljivo čeka, da mu pročitam ovu priču za laku noć…
Sanjam...
I tako putujem
I tako se čudim
Što
Sanjam...
Brzonogo lutam
Sakupljam prosute
Pejzaže koje
Ne videh...
Okolo – naokolo
S mukom stigoh
I
Ne videh...
Lepotu neukrotljivu
Sve do tog
Ukradenog trena
Kada
Spoznah...
Neslućena čaranja
Očaranih očiju Tvojih
Ja
Spoznah...
Dozivanje umilno kroz
Kraljeve doline
Daleke
Vrhove...
Planina okićenih
Ljubičastim sjajem
Te raskrilih
Vrhove...
Nabujalih grudi
Da te ponesem
Niz razigrani Ibar
Da svetliš kao
Čudotvorna Ikona
Prosvećena
Ljubavi moja!
Danas je svako slovo bilo ljubavno.
Danas su svi muškarci, shvatili ko je glavni Frajer u njihovim životima, ma koliko to čudno njima zvučalo!
Danas su mnogima popucala jaja. (Verovatno zbog gore drugonavedenog!)
Danas se crveno piše svima nama.
Danas se svi vole, iako kupusa još nema.
U nedelju će deca tražiti zeku. I mame će tražiti zeku.
Želim im da ga što pre nadju, stignu i podele poklončiće, svaki svoje.
Zeki želim da bude brz u prvom slučaju, a u drugom ta želja baš i ne pruža neko zadovoljstvo...
Znate, i Vile se katkad umore, (za razliku od Veštica koje su neumorne!), te nam nećete zameriti nekoliko dana vilenastog odmora. Treba obići silne BakeVile, DekeVilenjake, stare tetke (hm, večito sam u dilemi da li su Vile ili Veštice?) i još starije, srećno preživele teče, i obradovati one koji nas ljubavlju leče.
A, usput, što ne bi, i mi pojurile nekog Zeku? I mi Vile dušu imamo!
Dragi moji, neka su Vam SREĆNI PRAZNICI!
Vaša Samovila
Uskršnji je post, inače bi nas dve, po svom običaju, popile po toplu čokoladu, ona, belu, ja crnu, u omiljenoj gradskoj kafani. Ovako, gusta, najcrnja, gorka za nju, slatka za mene, po duploturska!
-Hm… prokomentarisa poznati parfem nepoznatog konobara, pocepa dve kesice sa šećerom, sasu mi ih u široku, nisku bisernobelu šolju, i reče:
-Hajde, dok sjedinjuješ, tom prostom plastikom, te dve suprotnosti u šoljici, draga moja, da ti pročitam šta napisah sinoć. Ali, ne završih pisanije. Nedostaje mu rasplet. Slušaj, please…
„U korenu naših Umova posadjene su krupne Predrasude. Teško je i mučno boriti se sa njihovim zrenjem. Proklijaju, donete ko zna kada, od ko zna koga. Posadjene, rascvetavaju se, bivaju lepe, deluju bezazleno, nepobedivo. Mi ih zalivamo, tetošimo, djubrimo malogradjanštinom. Ne mislimo da će se pretvoriti u žilave lijane, i da će početi lagano, elegantno da nas stežu za vrat. A baš se to i dogodi... Dogodilo se i meni, ali ja sa takvom „kravatom“ neću šetati kroz svoj grad. Ili bilo kojim svetskim trgom. Zato moram da ispišem svoje misli, i skinem sa sebe tudja, suvodavljenička mantranja.
Dakle, postoji jedna žena u mom okruženju, zvana Shadow, za koju znam da poseduje mnoge dobre ljudske osobine, a koja se, davljena, što svojim ličnim predrasudama, osudama i pobudama, što potaknuta svakojakim „pametnim“ tetka Savetama, odjednom baca na pokušaj donošenja Novog zakona, a koji glasi:
“Naredjujem da se ukleše dubokim slovima ovaj Zakon, na svim zidinama širom Sveta, kojim se najstrožije zabranjuje Ljubav izmedju onih Žena i Muškaraca koji su napustili svoja topla bračna gnezda i po kome se kažnjavaju Večnom samoćom, Prezirom okoline i konstantnim kamenovanjem ispravnim rečima i delima, onih ljudi koji veličaju Veličanstvo Braka”. ( Gnezda su u ovoj rečenici, samo “mekši” izraz za Tamnicu. – prim. aut.)
Moja Duša se buni. Moje Telo protestuje. Moji prijatelji i prijateljice su se uskomešali. Jer, medju njima su Duše koje su obdarene čistotom Ljubavi. Darom da vole. Više puta. Sasvim različito. Duše koje su odlučile da oproste svojim sustanarima u gorepomenutom Gnezdu, raznorazna „zapričuine“ izmotavanja, i krenu samostalno u nove avanture Života.
Istina, te Duše bi mogle, nastavljajući da Žive i Postoje, da, nehotice, rane svoje predjašnje Ljubavi, nekim iznenadnim „neprimerenim“ mislima, napisanim iliti izrečenim negde, za koje su pojedini uvereni da su direktno upućene njima samima, a u pitanju je samo trenutak inspiracije koju je izazvao ko zna ko, ko zna kada i zašto. Srca koja kucaju zahvaljujući treperavim, nežnim, a revolucionarnim osećanjima, ne mogu u sebe da prime dugačke, zardjale igle Mržnje.
Ljubav nije samo jednom, i samo Jedna...
Zato, Shadow, u ime Svete Ljubavi koju si imala, a nisi bila spretna da je sačuvaš, ne kači se o Njihove moždane vijuge. Nećeš umeti da ih ispraviš. Ne poseduješ potrebnu specifičnu težinu. Ne trudi se da ih slediš u zavojitim lavirintima. Mogla bi da budeš samo začetak nekakvih neprijatnih pitanja, koja svi zaobilaze da postave. Mogla bi se, nezgodno uplesti, a možda se neće naći neko umešan, neko voljan i zaljubljen u Tebe, u tom trenutku, da te izbavi zaglavljenu izmedju kukice i tačkice?“
-Šta kažeš, vetropirasta moja? Može li ova moja opservacija da se shvati kao iskrena pobuna protiv nametanja malogradjanskih stavova, a da ne visim naglavačke kod Crkve Sv.Djordja?
-Ako mi dopustiš da dovršim tvoju priču, vrlo rado ću visiti s tobom! – rekoh, pokušavajući da u debeli notes već zapišem neke uzvrzmale rečenice.
Dakle, uzmimo kao namerni uzorak tu Shadow, za koju je jasno da je ostavljena, (obično izjavim, da se onaj koji je ostavljen, dobro potrudio da mu se to i dogodi, ali nećemo ulaziti u detalje ovog slučaja), i jednu drugu žensku osobu, zovimo je Melody, koja je napustila „srećom opleteno“ Gnezdo. Moramo da imamo u peru, i tog anatemisanog Muškarca koji je otišao od prve, a ovu drugu upoznao sasvim slučajno, posle niza godina...
„Zaoštrenim, crnim vrhovima pisaljki, Melody hvata razgranate začetke misli. Iscrtava ih s leva na desno, a Shadow pokušava da ih obriše s desna na levo. Nema ničeg strašnog u tim različitim postupcima. Naprotiv, lepo je to. Svaka radi ono što voli. Jedna piše, i ostavlja Tragove - Sebe. Druga, briše. Sebe. Brišući, stvara nova, bela prostranstva, neispisane mogućnosti, propuštene prilike. Uništava Iluzije. Šteta. Iluzije su svakome od nas potrebne...
Da je i malo nalik na Sapfo, ta ista Melody bi poljubila prste Shadow, zgrčene od nepotrebnog besa, kojima rije po njenim mislima. Melody ih, ipak, vrcavo oživljava slovima, posvećujući ih svim svojim voljenim i nevoljenim muškarcima. Ljubav u svakom obliku je inspiracija...
Zašto Shadow toliko žesti neka njoj sasvim nepoznata Žena? Ako Melody želi da prosipa iz vrča svog Uma svoje razigrane misli, pa pusti je! Ili, uradi isto...Vratolomno piši! Ah! Kakav je to Lek! Nigde se ne može kupiti... Ničim se ne može platiti...
Reči su kreacija.
Apolon je požuda.
Vrh Univerzuma je Ljubav.
A mogla bih da napišem to i ovako: “Dok je Apolon (MistakenRealMan) požudno ljubi, i podiže na Vrh svog Univerzuma, iz Vodopada kreacije, u njeno razvrištalo krilo, prosipaju se mlazevi mlečnih misli... I, ne brišući te kaplje, Melody ih razmazuje po preplanuloj koži. Ta bogata, bezobrazna slova! Treba ih pokupiti u savršene svežnjeve...“
Sada, „pretresimo“ malo gorespomenutog Apolona, PogrešnoPravogMuškarca...
„On je sada ono što je žudeo da bude, a pored tebe, Shadow, mogao je samo da – bude. S obzirom da je On karakterno-kreativno-komplikovana osoba, nije mu lako ući pod kožu. I zato je morao da napravi taj, čini se, suludi korak, sulud za sve, ali ispravan za Njega. Ne svidja se svakom način na koji On sjedinjuje i troši svoje ovozemaljske dane. U jednom nadahnutom Danu, On je Sunce, i tada su note jedino važne, i tada je muzika Vazduh, a potom mu je izgladnelom Ljubav hrana.
U noćima mesečevih mena, Zver je, i proviruje iz sopstvenog tela, prvo oprezno, njušeći isparenja goropadnih misli, a potom, sigurno cepajući svoju nabubrelu kožu, izlazi tražeći, možda, neku Ženku sličnu Sebi. Sledeće noći, uradiće, možda, isto... Na kojoj će se zaustaviti? Pravo pitanje je – da li će se ikada zaustaviti?
SNOVI se pišu velikim slovima.
To se zapamti.
Nauči.
Sanja...
Melody ume da sanja... Apolon, MistakenRealMan, njeno umeće voli... U tome je Razlika... U tome je Ne–Sličnost... Zato Shadow osudjuje, a Melody razvija svoj Talenat... Presude nema, i ne može je ni biti, jer je svako Ono što Jeste!
I, ko ima prava da se buni i da zabranjuje Slobode Osećanja i Bogatstva Ljubavi? Kvazi Moralisti? (Ne)namerno neudate tetke? Ostavljene žene? Napušteni muževi?
Tako će, nadam se, sve Shadows na Svetu, shvatiti da svaka Duša ima svoj Put, da je sve Sada, da je sve Trenutno, i da ono što je bilo je Prošlost i nema Moć retroaktivnog preseljavanja u Budućnost. Nije inspirativno mržnjom započinjati komplikovan proces topljenja tudjih Snova, zato što neko neposeduje iskonsku snagu i hrabrost da brani sopstvene.“
Nakon sjedinjavanja i pretakanja naših misli u reči koje će napraviti pometnju u nečijim „urednim“ umovima, nakon oblikovanja u bezrepe i repate rečenice, nas dve platismo posne kafice konobaru namirisanom kao njen bivši muž, rešene da ova priča osvane na Samovilinom blogu, iako je krov crkve Sv.Djorda, u centru grada, visokostremljiv ka Nebu, nežnoplavom, i nedostižnom (tako se samo čini!).
Pa šta? Svako od Nas ko sneva nekakav božanski neodoljiv SAN, stremi ka nekom svom razigranom Nebu!
Žongliram rečima Danima Sljubljenim zorama Nezbunjena Vešto ti ih dajem I uzimam Baciću ti Dve u lice! Samo čekam Taj nagi trenutak U kome će tvoje Usne Kao prvog puta Požudno da uzdrhte Da mazno Šapnem ti da Volim te!
Ništa nije slučajno, sve je zapisano...
I umesto da sada spavam, ja nižem ovde neka slova koja, možda, mogu da opišu ono što nije slučajno, a opet nikako nije namerno.
Sretoh nekog koga poznam, a ko tako liči na polovinu sna koji sanjam, već zaboravih od kada. I prođoše dana dva, kroz koje se uplitah u neke niti snažne i nežne, propuštene kroz moje prste. U telu, čudno nešto struji, sećam se, šta beše to?
Zapisano uporno stoji... Čeka me da priđem i da ga, ne žureći do zadnje rečenice, pročitam.
Kada bi samo hteo da bude Ne kao svi! Da bude Vitez! Da maču svoje srce daje! Pogledom visoko da traži samo onu Jednu koja se rodila u bljesku Sunca, a Vile je skrivale dok joj oči nisu pozelenele od šumskih vlati!
Zaželeh da mu kažem da ćuti, da mu iz nemirnog pogleda čitam sve što želi da izrekne...
Da voleo je besno, da bio je mlad, da život ga lomio, a on kosio devojačke snove. Razgrćući te suze i nemoguće želje, tuđe i svoje, tražio je rame na koje će prisloniti glavu i zaspati blaženo, kao kad je detetom spavao na majčinim grudima. A to blaženstvo, zasluže samo čista Srca, sa kristalima rose sa cvetnih latica, koje čvrsto stisnute čuvaju svoje polenovo blago, samo za vilinske duše.
U mašti svojoj smem sve da mu kažem, i da se osmehnem kao da nikada nikome nisam, i da zadrhtim ako me dotakne drhtajem trepavica. I šta mi se sada to, na ovo veče, proročki upliće među dlanove?
Tražili smo se tog Dana, svakome običnog, među svim onim ljudima, samo nas dvoje... Da, to je tako čudno, nema reči koje prenose tu snagu koja nas vuče, a mi ne znamo da ćemo se sresti...
Jer je tako zapisano, i ništa nije slučajno...
Spojeno
Žutom
Spajalicom
Ne spojivo
Dodirivanje
Crnih kružića
Niz ljubičasti mrak
Belih zidova
Jer volim
Da vidim
Sve šareno
Kroz spuštene kapke
Blaženstva
Vlažnih poljubaca
Modrih usana
Po meni
Sanjivo ružičastoj
Naizgled skromno, poželiš samo jedno...
U tvojim mislima, kiša je spirala sve nesavršene slojeve života, medju kojima se krilo tvoje nevino srce.
Kada te obuzme titravi strah, da će tvoja najlepša crvena haljina izbledeti, i preći, skoro neprimetno, u prljavo roze, a onda, minutima čekanja, tanjiti preostale nijanse do bele, postaješ u njemu veličine dugmeta na njegovoj košulji...
U saletanju svakojakih rečenica u glavi, ne možeš da pronadješ nijedan osmehnuti plavičasti oblačić. Crni kišobran, koji se lagano širi u tebi, krati tvoj dah.
Da pokidaš konac i padneš otkinuta na tle?
A šta bi se dogodilo, da te nečije stopalo nesmotreno zgazi?
Ma, čemu rugobne misli?
Dovoljno je ružan današnji dan!
Vrati sliku. Ne drži je naopako!
A šta bi se dogodilo da te nečiji topli prsti podignu?
Stave te na dlan?
-Ah! Kakvo neobično, lepo dugme!
Kada te neko osmehom prišije na svoje grudi, u jednom sunčanom danu, moći ćeš da izvezeš sva slova Ljubavi, neskromnim, bogatim šarama, i uvek ćeš se pitati, ima li još koje?
Ljubav je samo jedno.
Otrov koji gutamo kao med...
Niz mermer
Zida
Pušten
Raspaljen željom
Vrisak
Grize
Do kostiju
Zarobljena neman
Oštro stenje
Krvava leđa
Vidim
Mozaik
Besvesti
Skrhan
Klizi
Zidom
Uglačani
Topli
Mrak
(1123-1174)
“Ali kada bi jednom shvatio kakva je stena pred njim, on bi mogao da je promeni.”
Iskusnim pokretom kamenoresca, razbijena stena sada je iskrzani komad kamena, spreman za ples veštih prstiju. Podatan, kao Elajna medju njegovim grubim dlanovima... Stasiti Džek, nežnošću kojom miluje njeno raskošno telo, oštrim dletom vaja listove koji titraju na vetru priorije Kingsbridž. Prašnjavim prstima prelazi preko svoje crvene kose, dok njegove nemirne oči prate uzaludno opiranje kamena da bude poslušni oblik.
Odrastao u šumi, medju životinjama, uspavljivan mekim glasom majke koja mu je pevala besmrtne stihove:
„Ševa uhvaćena u lovčevu mrežu
Peva sladje nego ikada,
Kao da ta melodija
Može da poleti i ostane zauvek.
U sumrak lovac uze svoj plen,
Ševa izgubi zauvek slobodu,
Svi ljudi i sve ptice umreće zasigurno
Samo pesme mogu da žive večno.“
Budjen munjama i besnilom kiše, kleše prošla, sadašnja i buduća dešavanja u drski kamen. Jakim poput čelika, učiniće ga životne surove igre, nedvosmisleno mu pokazavši da se upornošću i strašću za stvaranjem opravdava smisao postojanja i svrha bitisanja ljudskog roda.
Naučen da bude zidar, obdaren da bude umetnik, darovan da spozna, oseti i odbrani ljubav, on gradi katedralu, ne samo u slavu Boga.
Svakim njenim kamenom, impozantnim lukom, neobičnom rezbarijom i nestvarnim mozaikom, baca na kolena grešnike, poput razvratnog i ostrvljenog Vilijama Hamlija, njegovih gramzivih roditelja, i šupogljavog sluge Valtera, licemernog zidara Alfreda, podmitljivog i zlog biskupa Valerana Bigoda, a ostavlja zadivljene i smerne, predate molitvi i veri u Boga i njegovu pravednost, opata Filipa, posvećene monahe, svoju prelepu i samouverenu ženu Elajnu, decu, tudju i sopstvenu, nebrojeni narod, čak i svoju majku Elen koja se prezirući božja i crkvena pravila, povukla u srce šume i tamo ga odgajila, učeći ga istinskim ljudskim vrednostima...
Od prizora koji je pružalo njegovo Delo, zastaje dah:
“Visoki naos držali su graciozni podupirači. Zapadni deo imao je tri ogromne porte i red visokih, uskih, zašiljenih prozora iznad kojih su bile vitke kule. (...) Nikada ranije nije bilo ovakve gradjevine u Engleskoj.(...) Svetlost je dolazila spolja kroz obojena stakla i ona su sijala tako da je efekat bio čaroban. Crkva je bila puna ljudi koji su krivili vratove da bi videli prozore. Na njima su bile uradjene biblijske priče, videli su se raj i pakao, sveci i propovednici, apostoli... (...) Crkva u Kingsbridžu je bila katedrala.“
Nastavljajući surovo prekinuti san svog očuha Toma, odbivši sveštenički poziv, prešavši hodočasnički put za Santjago de Kompostelu, očistio je svoj Duh, saznao svoje korene, video plavim očima svoje Duše, da je sunčev zrak voljeno biće.
Kamen po kamen, grandiozni zidovi katedrale rušeni su i podizani naizmenično trideset godina mešavinom intriga, mržnje, odanosti, izdaje, ljubavi, osvete, hrabrosti, neuhvatljive strasti...
Klečeći jedino pred svemoćnim Bogom, sa čistom ljubavlju koja obasja i najgušću tamu, u bilo kom vremenu, crvenokosi Džek dokazuje da se svaki San strpljivo gradi svakodnevno. Kao njegova uzvišena Katedrala...
Izvlačim Prvu misao Na površinu Vazduha Osušenu kost Provlačim kroz nju Bacam tvoje ime Na užarenu Ploču vremena Okrećem je Zgusnutom željom Slovo po slovo Lepim na zid Ćutanja Neoprezno Hodam po tebi Tražeći mesto Gde ću skriti Svoju Uplašenu Dušu
Raznizala je ogrlicu... Svaki oblutak bisera protrljala je izmedju toplog palca i uskog kažiprsta. Polagala ih je nečujno na smirenu postelju. Sumrak se ogledao na svakom sedmom zrnu.
Zaspao je... Obukla je svetloplavu haljinu, i slomila štikle na nežnim sandalama. Popravila je šminku ogledajući se na prozorskom staklu na kojem se sljubila dunavska voda. Zagledala se u smaragde svojih očiju... Nije videla Sebe, videla je Njega.
Savladao je u njoj svaki otpor dok je kao uzdrhtali vihor harao njenim odajama... Gutala je vrisak, nebranjena, a on je molio da mu šapuće lascivne laži. Nasmešila se. Zna da je on titravo voli... Zna da ga ona poji opojnim nektarom ljubavi...
Sklonila mu je kosu sa čela. Lagano sela kraj njega i ljubila mu lice. Privukao je k sebi, sanjivo, i pitao je hoće li da poleti sa njim do Srca Vaseljene i da tamo zajedno, ostanu zauvek? On će joj pevati i svirati na gitari, a ona će prosipati pregršti stihova u Vodopad Snova.
Ne čekajući da njene skladne usne oblikuju meku reč, obestan, kao da maločas nije bio nagoveštaj Oluje, strgao je s nje poslednju odbranu. Obletajući oko njenih oblina, zasipao ju je nezasitim bičevima strasti.
Ploveći na talasima blaženstva, on je bio Gospodar Neba, a ona njegov Sveti Gral.
Rasanjeni Mesec ih je zatekao usnule.
Biseri su se lagano,
jedan
po
jedan,
kotrljali na pod...
Krilima insekata Sklapam mozaik Probuđena reč Izgovorena u vrtlog Vetra Noktom utiskujem Slovo u trag Pronađenog Okrećem providnost Nepostojećeg Ispod nalazim Izgorelu usnu Otkinutu kožu Zemljani prah Udišem vazduh Rasečenom nozdrvom I Gulim tkivo Lica
Postoje mesta, putevi, gradovi, ljudi, običaji, načini, za koje verujemo da ih nikada nećemo zavoleti, i da će uvek ležati zabačeni kojekuda u našoj svesti.
Imam svoju određenu vrstu koraka, omiljenu, specijalno kreiranu, koju navučem na potpetice, kada krenem da šetam samo po meni poznatim, mekanim i energetski pozitivnim smerovima. Postoje i osobe koje volim da sretnem, pa kada podjem u svom pravcu, zamislim ih, te ih prosto prizovem da mi se ukažu na putu. Javljaju se i senke ljudi koji misle da jedan naš mimohod može da načne moju auru, ali obično se sapletu. Ups!
Uvek kada otputujem u taj Beli Grad, nosim sa sobom jednu muku zavezanu u čvor. U glavi hiljade rečenica, a samo jedna želja. Još jedan stepenik da predjem…
On mi steže klizave prste, doda mi još koji dodir Hrabrosti u dlan, nagovori me da prošaputam mantru koju sam izmislila juče, i ode da me sačeka da mu donesem Osmeh. Od hiljadu otkinem sto, ja jedna izadjem, a ispred njega stane mene devetstotina nasmejanih.
- Hej, hajde! Razvezala sam još jedan čvor! Idemo u Peking!
Lakonogo špartajući po uličicama, zavirujemo u knjižare, lovimo omiljene mnogolisne primerke, mnogoputapoljubimose – baš svi da vide!
... U očima mi
Vrludavo šetaju
Zlatni retriveri,
Indijske mačkice
I našminkane beogradske bakice...
Šta ću! I najbelja salveta može da mi bude inspiracija za pesmu!
A tek ona malecka, krupnooka, smedjkasta devojčica koja na sred Knez Mihajlove ručka kikice svojoj lutkici!
Stižemo u Peking... Obavijamo se čarolijom. U žuboru potočića sakrivamo kristale da nam sijaju za povratak… Mada…
Ok! Ok! Moramo da odemo, da bi se ponovo vratili.
A i ja moram da razvežem još nekoliko zamršenih čvorića!
Visoka
Potpetica
Na zrnu
Zemlje
Blještavilom
Svilene marame
Koža
Okupana
Mirišljava
Spojenost
Vezova
Iščitava
Pohotu
Usana